Osnovna škola Julija Benešića Ilok

Napustila nas je naša Josipa. Tiho, neprimjerno, baš onako tiho kako je hodala hodnicima naše škole. Smrt joj se prikrala upravo onako kako se ona nekad znala prikradati nama, pa smo bili iznenađeni otkuda se samo stvorila. Pričali smo o njoj intenzivno ovih dana, kako je, jeli se tko s njom čuo. Nije bila nametljiva, pa ni u svojoj bolesti. Nije nas htjela opterećivati svojim problemima. Ni u bolesti, a ni dok je bila s nama u školi. U rijetkim trenutcima kada bi se otvorila i govorila o sebi i svome životu, na vidjelo bi izašla velika tragedija njezina života, rat, gubitak voljenoga supruga, teškoće s kojima se susretala sama odgajajući svoga sina.
Tuga duboko zakopana u njoj, a ipak tako prisutna. Bol koju je nosila u sebi. Pa ipak, naša Josipa nije bila pesimist. Nije dopustila da je životne nedaće svladaju. Hrabro se borila sa životom, s teškoćama, s bolešću. Sjećat ćemo se njezine stručnosti, njezina znanja, njezine ljubavi prema svome poslu, djeci i nama njezinim kolegama. Josipa je voljela ljude, voljela je društvo. Nikada nije propustila ni jedno naše druženje. Rado je pjevala, imala je divan,nenametljiv smisao za humor, koji je probijao iz njezine naizgledne „zakopčanosti“. Kada ju je bolest ozbiljnije načela te je morala na bolovanje, shvatili smo koliko je nezamjenjiv dio našega kolektiva bila. Često smo je uzimali zdravo za gotovo. Tek kad nismo mogli otići k njoj sa svojim problemima, koje je rješavala izvlačeći rukom pisane papire iz hrpa naslaganih
tako da se samo ona u njima s lakoćom i od prve snalazila, tek smo tada shvatili koliko nam nedostaje. Josipa je izgubila posljednju bitku s bolešću. Otišla je tiho kako je i živjela.Nedostajat će nam neizmjerno. Vjerujemo da je u krilu Očevu, sa svojim ljubljenim suprugom te da tamo nadoknađuju sve ono što su propustili u dugim godinama razdvojenosti. Mi ostajemo u tuzi, ali zahvalni jer nas je svojim životom obogatila i zadužila. Zbogom, Josipa i hvala ti za sve. Počivala u miru Božjem.